"Troje nas je, u cijelom svijetu samo troje: moji prsti, njeno tijelo i njegov ujednačeni damar. Nije vazno sta se desava u svijetu, nije vazno sta ce biti sutra, vazan je ovaj čas blazenstva bez misli. Hiljadu nečijih srecnih časaka bice kao ovaj, ali ovaj nikada vise. Hiljadu tuđih ljubavi bice kao ova, ali ova nikad vise. Prvi put znam sta je sreca, osjecam je, vidim, mirisem. Cio svijet i cijela vasiona, nas troje. Nikog drugog osim nas nema. I ima sreca. Da li je mogu zadrzati? Napolju je proljetna noc, i mjesečina. A ja ne mogu da zaspim, od srece kojoj nisam trazio razlog. I nisam se čudio sto je tako. Kako bi drukčije i moglo biti?" Srpska knjizevna scena moze se pohvaliti brojnim piscima izuzetnog dara, ali malo je onih čije stvaralastvo dotiče čitaoca kao Selimovicevo - toplina i neposrednost njegovih junaka i čistota osecanja koja izviru sa stranica ovih dela, ispričanih takvom jednostavnoscu kakvu samo vrhunski majstor moze da postigne, diraju pravo u dusu i zauvek tu ostaju.
